Baby steps

Learning a new skill sometimes can be very challenging. It takes an amount of effort to break through what is known as “comfort zone” in order to know the unknown. As we travel along that beautiful journey called Life we run into many obstacles that are there to remind us that living isn’t just being in a comfort zone but a necessity to move forward and keep trying to make that breakthrough step to success. Success isn’t only being first at something or just getting things done but it is also a feeling of accomplishment when we overcome our intellectual or physical limitations. Getting out from comfort zone and making those “baby steps” is what has made humanity evolve to extend that we know today.


So no matter what difficulties may come your way on your life long learning journey, think positive, look from a brighter side and know that path to success is filled with many failures and is not always as easy as we would like it to be. One step may not change your entire life but it takes only one to start.

Marathon is Life


They say every time you run a marathon you won’t be the same person from the start and at the end and it’s true.

It was nice and sunny day on Saturday morning of 21st of April when I came to run on 31st Marathon in Belgrade and my first marathon run ever. Lots of dedication, self-discipline and training in past months have helped me to make that brave step forward and break the barrier of my comfort zone.

Since childhood naturally I loved to run and running was something that have helped me to overcome obstacles of everyday life in many occasions.

In past months most of my runs I have ran early, very early in the morning like between 4 and 5 am and I was not well prepared for this race. However, an excellent organization and support along the track have helped me a lot. Honestly I would never make it without that support. Drums, classical music, cheering and clapping from supporters, hard work of race staff, support from friends and family made it all happen.

Even it felt like I left my soul on the road there I was  so grateful to pass that finish line.

Like being reborn. All pain and suffer goes away. And If you haven’t yet you should definitely  try for a good cause.

For those interested in numbers I will only say that I was not on any winning position but being in top ten percent of entire number of finishers made me feel good knowing that still in this age I could do it.

Till next night Marathon I would like to thank you for reading this blog and if you have any questions please feel free to contact me.



Finally reunited

Nine months has passed since I wrote my last update. Please forgive me for not being active but nature of life at sea is like that. Once you are there time gets different dimension. I’m glad to be back. Back home and reunited with my family. My son has grown so much since I’ve seen him last time in person. He has a personality now, he has character. I’m facing new challenges now. My goals are more clear and my focus is much better than ever before.

However I still feel like I’m on a new beginning and have to rethink everything and build my life from scratch again.

I’ve lost over 20 kilos (44 pounds) in past nine months and have learned a lot about life and interactions with others.

Family where life begins and love never ends

My spouse and son have joined me one week after my arrival to motherland.

Even though they have been here before it looks like and feels like new environment. Many things have changed even to me. Of course the core is same same but now I could notice many improvements in my hometown. Lot of projects have been completed and a lot more are on the way.

Looking from bright side it is nice to see many improvements.

I will try to be more active and to keep you updated as I go. Till next post thank you for reading and see you again.

Traveling to cruise ship

Everything is ready. Bags packed and checked to ensure that they are not over allowed weight limit. Now it is only matter of time. Even though I have been traveling for over seven years by now, I still don’t like goodbyes. It’s that moment when you are fully aware that your precious time with your family is about to be over. A word to wise: don’t waste your time on things that don’t matter, hug your family and enjoy every moment. You have only one chance so make it count.


Starting from this vacation I have been assigned to new agent in my manning office. For those who don’t know, every seamen who works for corporate cruise lines have an agent on a shoreside. This agent is usually in charge of all administrative work regarding one particular department when it comes to documentation required to join ship.

So at least few days before joining cruise ship this agent should ensure that you have done all paperwork and everything in order to join your following assignment. They provide us with crucial information regarding work visas, medical examinations and certificates, contract agreements, travel and transportation info such as flight details and hotel information, joining and immigration letter in short everything that you may need prior to join cruise ship.

In last week of my vacation I have realized that I’m still missing Hotel information and Joining letter for U.S. customs and border protection to justify purpose of my trip. However, I had received contract agreement and I have had hotel information from travels before but I didn’t like idea to disclose this information with someone unknown. Therefore, I’ve emailed my agency few days prior to the trip in this regards.

Unfortunately until the very last day I haven’t got any response. I have booked my own flights because I wasn’t joining from my home airport in Belgrade. Part of my family is living in Lima, Peru my wife and son included. So normally when I’m off ship on a vacation I would spend time with them. Therefore I had to make my own travel arrangements. I had an overnight connecting flight from Lima to San Francisco via Fort Lauderdale in Florida.

Few hours before the first flight I’ve decided to email Princess Cruises 24h Crew travel emergency service. For the first time in over seven years I had incomplete documentation before to travel. Not a big deal but you never know who you are going to meet at the customs check.

First step check was at the international airport “Jorge Chavez” in Lima. I was asked to present my documentation. As I have two U.S. visas B1/B2 for tourist and C1/D for seaman I was asked with which one I’m going to travel. In this case that was C1/D. Therefore I had to present a letter from company that I haven’t had. So other option was my contract agreement page with my personal information. Even though I wasn’t very pleased to disclose that info I had no choice.

Shorty after seeing my contract with cruise line I was approved to travel to U.S. as a seaman.


(adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

First step successfully passed. Luggage wrapped and checked in. I had a plan to tip luggage handlers by putting some money in envelope and using double sided tape to stick it to my bags on check-in with note “for luggage handlers – thank you for looking after my luggage“ but unfortunately I have forgotten the envelopes already prepared at home, so this will remain for next travels. I haven’t done that before but I do understand one thing: We don’t travel every day and this guys (luggage handlers) do work every day. In order to get our bags to our destination they work very hard and they are payed very low. They put their own health in risk for us, travelers, so small tip may not mean much to us but it can mean a whole lot to them. So I don’t blame them, I do understand them.

Flight from Lima to Fort Lauderdale was little over six hours long. Unfortunately I haven’t slept at all in first leg. First stop in U.S. was in Florida. Even though it was not my final destination, I had to collect my luggage and then recheck-in. Also every first stop in U.S. whether it’s your final destination or not, you have to go through security, customs and border protection checks.

Good thing is once you pass this you don’t have to do it again.

My overlay in Florida was nearly twelve hours. Plenty time to spend on one airport in short. As I have bought U.S. sim card before I was lucky and smart enough to keep it active during my vacation. This allowed me to purchase very good data plan that I’m heavily dependent on. I got prepaid plan that gives me unlimited calls, data (22 GB at 4G speed) in USA, Canada and Mexico and unlimited texts worldwide for as little as $ 60. I say little because onboard ship if we wish to use internet we have two options: $20 for 222 MB and other $40 for 666 MB of ultra slow internet. So it cannot compare. Maybe $60 will look a lot to someone but when you look what you get for this price and if you take in consideration that internet is our only connection with outside world, family and friends then you will understand.

Second flight from Fort Lauderdale to San Francisco was six hours as well but this time I got some rest. At least a little bit. Good thing when flying domestic in U.S. is onboard free Wi-Fi also known as Fly-Fi. Free Wi-Fi is always welcome in lives of travelers. Compared with cruise ship, Wi-Fi speeds are much better but only available in domestic flights. Hopefully this will change in future.

It passed over 8 p.m. when we have landed in SFO. Someone asked before if anyone wait for me from company. In my experience, only on my very first travel to join the ship an agent was waiting for me on airport. Actually even then no one waited for me but I remember that I was looking for agent on airport in Rome, Italy and local people helped me to call him and then he came to airport to collect me and take me to hotel. Every other trip after I have only followed the instructions given to me by my manning agency. But I have spoken with some colleagues and one of them told me that someone always waited for him on airport. So experiences are not always same. I consider myself literate enough to get myself from airport to designated hotel without any cost. Princess Cruises usually book hotels close to airports for its employees meaning that there is always free shuttle bus service to hotel. All you need is just to read carefully instructions given to you, keep calm and do not rely on others. Be self confident, take action rather then to wait for someone else to take action for you. Take this advice and you will be just fine.

First weeks onboard are usually the most busiest ones. It is considered as adjustment period where you are going to work routine. If you pass this first two weeks without any issues then you have very good chances to make it through the whole contract.

I have made video of this travel for you and you can see it here.

If you liked my post be welcome to subscribe for more, it does help me and motivates me to write more for you. Have you ever traveled before? How was your experience? Let me know in comments below. If you have any particular questions feel free to write them in comments section.

More about first weeks and life onboard my next posts.

See you soon again 🙂

Prvi odlazak u svet


Ko voli da putuje mora da se pakuje


Upravo tako, ako putuješ često onda znaš šta te čeka pred svaki put. Moje emocije su veoma pomešane kad dođe do trenutka da se pakujem. Na trenutke izgleda uzbudljivo dok istovremeno imaš osećaj da prolaziš kroz pakao. Svako novo putovanje nosi nešto novo sa sobom ali često i ostavlja nešto iza. Kad se pakujem volim da se vodim izrekom koju sam naučio kroz godine putovanja po svetu a to je “Less is more” što bukvalno znači “Manje je više”.

Ova tako kontroverzna a tako lepa izreka ako se dobro razume, može ti stvarno pomoći dosta u životu.

Dozvoli mi da objasnim na svom primeru. Prvi put kad sam išao da radim na kruzer bukvalno sam primorao sebe da vučem ko konj dva ogromna kofera, ranac i jedan mali kofer. Strašno. Ne mogu da ti nabrojim koliko samputa i  stvari bespotrebno vukao po aerodromima svih ovih godina. Toliko da sam čak dva puta morao da se oporavljam od bola u leđima samo zato što bih podigao toliko težine u kratkom periodu koju inače ne podižem mesecima. Sve to mi je trebalo da bih na kraju shvatio kako sve što nosim ima tamo gde idem pa čak i više.

Flam, Norway, June 2010

Savet, nemoj robovati materiji. Iako na zapadu se često vode mišlju više je bolje to u stvarnosti nije uvek tako. Ako imaš više materije onda imaš i više briga o kojma treba da brineš. E upravo u tome je logika poslovice manje je više. Više stvari jednako više briga i manje stvari jednako manje briga. Naravno to ne znači da treba da ideš na put praznih ruku ali moj savet ako ideš već da radiš van pakuj se kao da ideš na put od nedelju dana jer sve što ti može zatrebati van onoga što poneseš može se lako naći tamo gde ideš. Svako od nas ima različite potrebe ali osnovne su manje više iste svuda. Veš, čarape, par stvari za toplo vreme i par stvari za hladno vreme, pribor za higijenu, obuća mislim da spada u osnovno. Naravno bude tu dovoljno mesta i za nešto malo najpotrebnije elektronike, knjiga i ostalih zanimacija koje ti mogu pomoći da ti put do destinacije prođe brže. Ponekad  neko voli da ponese hranu, grickalice ili po neko piće sa sobom jer svako mesto je jedinstveno po tome ali znaj da su to veoma osetljive stvari kada se ulazi u druge zemlje i sve se svodi na dobru volju carine da li će te pustiti da prođeš s’ time. Generalno, meso, biljke, semenje, živi organizmi i agrikulturna dobra su predmet zabrane. Uz to oštri predmeti tipa noževi, otvarači za vino nisu dozvoljeni u ručnom prtljagu. Savet, uvek proveri propise avio kompanije pre odlaska na put da ti se ne bi deslio ne prijatno iznenađenje.

Dakle sreća, radost, tuga sve je to normalno. Niko ne ide na put da radi jer mu smetaju roditelji, prijatelji kao ni sve ostalo što ostavljamo za sobom svaki put kad odemo. Trenuci kad osetiš tu buru pomešanih osećanja nisu česti ali su vrlo mogući. I to je normalno. Zato uvek kada putujem se trudim da se radujem onome što dolazi… nova mesta, nova prijateljstva, nova iskustva i nove pobede. Nije baš uvek sve novo ali i tek kako je lepo videti stare prijatelje.

Ma koliko god ti se činilo teško da je otići i putovati znaj da živimo u vremenu kad se putuje više i lakše nego ikad u istoriji. Iako mi nije tako delovalo na prvi pogled ispostavilo se da je zaista tako i taj trend će se samo nastavljati.

Što se tiče prvog odlaska na brod znaj da brod ti je bukvalno kao hotel na vodi i kao takav ima sve što je je potrebno. Peškire i posteljine nije neophodno nositi pa čak ni za plažu jer sve to možeš naći na brodu i to bez ikakvih dodatnih troškova.

Gibraltar, July 2010

Što se tiče smeštaja kruzeri imaju generalno male kabine ali opremljne dovoljno za osnovne potrebe. U svakoj kabini ima česma, kupatilo, toalet, fioke i ormani za garderobu, TV, DVD, telefon, radni sto, stolica i naravno krevet. Ono što nema svaka kabina to je frižider ali u slučaju da ti treba može se lako nabaviti. Zatim prozore, opet nije veliki problem jer uvek ima kanal na TV gde se direktno može videti kakvo je vreme napolju kroz web kameru koja je obično na vrhu broda. Onda dobru WiFi konekciju. Ako si kao i ja, online zavisnik, onda zemaljske internet brzine će ti zaista faliti. Naime sve kabine su podeljene i povezane takozvanim koridorima. Ceo brod je podeljen u sedam vertikalnih zona od kraja do početka. Svaka zona ima barem dva do tri uzdužna i dva do tri poprečna koridora. Sve to izgleda poprilično kao jedan lavirint na prvi pogled ali nakon dve nedelje naučiš skoro sve puteve. U svakom koridoru ima bar jedan WiFi ruter koji hrani signal u pet do deset kabina. Tako da zavisno od udaljenosti rutera od tvoje kabine i povezanosti ostalih kabina u trenutku često se desi da internet brzina nije ni približno kao na kopnu. To je generalno najveći problem svih kruzera jer baš taj internet je tvoja veza sa spoljnim svetom tako da imaj to na umu.

Naravno postoje načini da se dođe i do bržih internet brzina ali o tome i prvim utiscima o životu i radu na moru ću ti pisati više u svom narednom postu.

Hvala na pažnji i vidimo se ponovo  🙂

Prvi intervju za posao na kruzeru


Nekoliko praktičnih saveta


U ovom postu pokušaću da ti opišem detaljnije proces prvog razgovora za posao na kruzeru i da ti dam nekoliko praktičnih saveta koji ti mogu pomoći da uspešnije prođeš kroz ceo proces.

Ukoliko već radiš na kruzeru ili već imaš posao koji te ispunjava onda ti možda baš i neće biti preterano zanimljivo ono što sledi.

Dakle onog trenutka kad sam rešio da hoću da radim van otišao sam u agenciju na Novom Beogradu da se informišem kako? Šta? Gde? I kada?

Ceo proces je bio dve ključne etape a to je inicijalni interviju sa lokalnom agencijom (u mom slučaju Safe Cruise) i finalni interviju sa predstavnikom regionalne agencije (za Princess to je neko iz Napolija ako se ide iz Srbije).

Zamisli sad ove etape koje sam ti pomenuo kao filtere čija je svrha da od gomile ljudi izdvoji one koje savršeno odgovaraju pozicijama za koje je konkurs raspisan u tom trenutku. I sad, naravno tvoj cilj je da prođeš kroz oba filtera.

Ja sam imao sreću da sam vrlo lako i brzo prošao kroz to ali ne mogu da kažem da nisam bio snalažljiv. Iskreno, kao što mi je Đorđe iz Safe Cruise agencije rekao, svako ko može da uradi posao onako kako mu se kaže, može da radi na bilo kojoj kruz kompaniji. I to je stvarno tako. Prilično jednostavno zar ne?

Jedna od ključnih stvari na kojima mnogi padaju je stav odnosno karakter. Ovo nije bitno samo za Princess i kruz kompanije ovo ti je najbitnije uopšte bilo gde da tražiš posao.

Zašto je karakter bitan?

Da bi ti najbolje odgovorio na ovo pitanje moraću da te zamolim da koristiš maštu. Naime, zamisli da si ti poslodavac i da tražiš nove ljude da ti vode određen deo posla koji im ti dodeliš. Kako bi tebi bilo ako bi ti na razgovor za posao došao neko ko ima problem sa karakterom. Recimo neko ko hoće da radi a nije baš poslušan ili voli da radi na svoju ruku. Ne bi ti bilo baš sve jedno zar ne?

Kompanije i poslodavci vole, ma obožavaju poslušne ljude koji su voljni da urade sve što im se kaže i onako kako im se kaže. Tako da poslušnost i pozitivan stav su ključ uspeha! Zapamti to.

Copenhagen, Denmark, May 2010
Copenhagen, Denmark May, 2010

Meni lično se desilo na finalnom interviju sa gosp. Robertom Sorbijem da su namerno pokušali da simuliraju situaciju pod pritiskom ne bi li videli kako ću da reagujem.

Kako je to izgledalo?

Ovako, pošto sam ja prvi put aplicirao za konobara, buffet steward, oni su mi tražili da im pokažem kako bih uslužio gosta. Gost je u ovom slučaju bio Sorbi. Kako su mi prethodno pokazali na treningu tako sam i uradio, ali to nije bilo dosta. Onda je Sorbi počeo da se žali. Ja neću tako, ja hoću ovako. On mrtav ozbiljan a ja zbunjen. Samo sam se nasmejao i uradio tako kako je on tražio. I nakon toga je bilo dosta.

Kasnije na kruzeru sam shvatio zašto je on to uradio. Jer tamo je stvarno tako. Ameri, englezi i tako neka nazovi elita stvarno nekad voli da se žali. To su trenuci kada se lako uoči razlika između dobrog i odličnog radnika. Vrlo je bitno kako ćeš postupiti u situaciji pod pritiskom.

Savet, ako se gost žali uvek pokušaj pažljivo da ga saslušaš. Stavi se u njegovu situaciju. Pokaži da ti je stalo iako možda nisi u mogućnosti išta drugo da učiniš. Ponekad samo reč razumevanja može pomoći osobi koja se žali da se oseća bolje znajući da nije sama i da ima neko ko je razume.

Ako oni podignu ton njihovog glasa ti spusti nivo svog. Nikad ih ne prekidaj dok govore jer to može negativno da se odrazi. Ugostiteljstvo i rad sa ljudima nije ni malo lak posao tako da ako se odlučiš ići putem kojim sam ja išao znaj šta te čeka.

Kad sam prvi put ušao u Safe Cruise i upoznao Đorđa postupak je bio sledeći. Dok je čitao moj CV nasumično mi je postavljao pitanja o meni, mojoj radnoj karijeri i znanju koje sam do tad imao. Sve u cilju boljeg upoznavanja. To je bio jedan deo našeg razgovora a onda je usledio predlog da drugi deo nastavimo na engleskom. Nemoj da te to iznenadi, ipak ako čitaš ovo onda znači da već planiraš uvoliko da radiš van tako da to je sasvim normalno.

Šta će te pitati?

Iskreno ne znam ali možeš da očekuješ uobičajene stvari koje bi te svaki poslodavac pitao. Tako da barem neko osnovno znanje i razumevanje engleskog je bitno. Često sam viđao ljude sa ogromnom tremom zbog engleskog. Ako imaš tremu zbog engleskog znaj onda samo da mene je za posao ispitivao Italijan, a na svim brodovima kojima sam radio, ljudi sa najslabijim znanjem engleskog su između ostalih bili i Italijani. Tako da daj sebi oduška. Preko 40 različitih nacionalnosti radi na kruzerima i svima njima engleski nije maternji jezik. Najmanje ima Engleza, Amera, Kanađana i Australijanaca. Pa kad mogu oni što ne bi i ti?!

Jedno je sigurno, za odlazak ti treba barem dovoljno da prođeš one filtere koje sam ti prethodno pomenuo a kasnije tvoje znanje jezika će samo da se uveća i poboljša, osim ako već imaš diplomu fakulteta za Engleski jezik, u tom slučaju tvoje znanje engleskog se može čak pogoršati na brodu. Čudno ali istinito. Najbolji jezik je onaj koji koristiš.

Flam, Norway, June 2010

Dakle, ako se odlučiš da ideš da radiš van preko Safe Cruise i budeš u prilici da te ispituje Đorđe, onda on će ti najiskrenije reći na šta treba da obratiš pažnju. Znaj ovo, da je svima njima u interesu da ti dobiješ posao kao i tebi. Svaki poslodavac koji traži naše ljude ima interes da ih što više nadje jer posao koji oni nude nije ni malo lak i zahteva puno odricanja. Tako da moj ti je savet ako se već odlučiš na sva ta odricanja, a mislim na rad van svoje domovine, daleko od porodice i prijatelja, rad bez slobodnog dana i po šest meseci onda makar znaj za šta ideš da radiš.

Primer, kad sam ja konkurisao za restoran bile su dostupne samo dve pozicije. Assistant buffet steward i buffet steward. Razlika u plati je bila i do $1k. Ja sam već na početku bio ubeđen da je za mene opcija samo buffet steward. Iako nisam imao ikakvog profesionalnog iskustva kao konobar ja sam znao da neću da idem van da radim ko konj za manje od $1k. E sad možda će nekom to zvučati puno ali veruj mi da nije. Naravno, čoveku koji nema ništa i 1 euro je puno ali tamo gde ideš da radiš proseci su oko $3k – $5k. Tako da moj ti je savet da u samom startu daš sve od sebe i da se potrudiš da dobiješ što bolju startnu poziciju.

S’ druge strane ako nisi te sreće, pa čak i ako dobiješ nižu poziciju u startu nemoj da te to razočara jer gde god da odeš da radiš van po prvi put znaj da na mala se vrata ulazi i da kasnije ti se uvek mogu otvoriti nove mogućnosti.

E tako sam ja počeo kao konobar pa se lepo prebacio da radim u svojoj struci kao elektroničar i na svom poslednjem ugovoru dobio preporuku za promociju u drugog elektro oficira. Ali o svemu tome i još mnogo više ću ti pisati u mojim narednim tekstovima.

Ako čitaš već do ovde ne ostaje mi ništa drugo osim da ti se zahvalim i da te zamolim da ostaviš svoj komentar, kritiku, predlog ili sugestiju. Tvoj feedback mi samo može pomoći da tebi i drugima pišem bolje, više i češće. Ako ti se dopada tema o kojoj pišem slobodno me možeš pratiti i putem opcije follow i tako dobiti obaveštenje među prvima kada okačim novi tekst.

Isto me možeš naći na društvenim mrežama kao što su twitter, facebook, instagram, snapchat i youtube gde sam poprilično aktivan. Hvala još jednom i vidimo se ponovo 🙂

Život van domovine

Prvi utisak i prvi odlazak


Lima, Peru, February 2013


Jedna od stvari koju sam prvo naučio nakon svog prvog odlaska iz Srbije je to koliko je bitan prvi utisak. Dve stavke veoma bitne: prvi i poslednji utisak. Mislite o tome kao o uvodu i zaključku neke knjige, ili nekog teksta na primer. Vrlo važno, jer možda baš taj uvod ili prvi utisak može formirati nečiji stav o onome što sledi. I naravno zaključak ili poslednji utisak, naša pouka, poruka, slika, iskustvo ili doživljaj koji nosimo sa sobom nakon svega.

Da ne dužim dalje jer glavna tema ovog posta, a možda i budućih je već u samom naslovu. Ja već preko 7 godina živim i radim van Srbije a nisam državljanin nijedne druge zemlje. Kako to funkcioniše, možda će se neko zapitati. Pa lepo tako što radim na kruzerima. Počeo sam sa 24 godine i ako volite matematiku i da čitate onda ćete lako od ovog podatka doći do zaključka koliko godina imam sad. Elem, obično ne volim da pišem ili kucam duge tekstove ali prosto nekoliko dužih komentara na temu rada na brodu koje sam ostavio na socijalnim mrežama mi je pokazalo da tamo negde ima ljudi koje stvarno interesuje iskustvo koje sam imao kada sam prvi put otišao iz Srbije. E zato, baš zato sam se odlučio da pišem ovaj blog jer mislim da ako barem jedna osoba izvuče iz ovog teksta barem jednu pozitivnu stvar onda će me to učiniti ispunjenim i motivisanim da pišem više i češće.

Dakle nakon sedam godina putovanja po svetu samo na jedan kontinent još nisam kročio, a to je Afrika. Ne zato što nisam hteo već prosto put me još tamo nije naneo ali i dalje mi je to na listi želja koje ostaju da se ispune.

Vidiš, kada sam ja imao 24 godine ja sam već tada imao godine radnog iskustva u Srbiji ali nekako tada mi se sve činilo tako daleko i nemoguće. Rodio sam se i odrastao u Beogradu i kao svaka mlada osoba bio sam pun života i želja. Ali nažalost imao sam vrlo depresivne trenutke kada prosto nisam mogao da verujem da ja nisam mogao ni pristojno da živim od svog rada iako nisam bio oženjen, niti sam plaćao kiriju, niti sam imao svoja kola. Vrlo depresivno vreme, trenutak kada prosto ne znaš ni kako da planiraš budućnost kada sadašnjost nije održiva. Vrlo teško. Oduvek sam želeo da imam svoju porodicu. Čak petoro dece, ali to je sve delovalo tako nemoguće sa 24 godine sa moje tačke gledišta života iz Srbije.

Jedna stvar mi se pokazala vrlo tačnom u životu a to je da se kreativnost u ljudima rađa baš u trenucima kad nemaju ništa. I tako je i bilo. Ja sam prosto bio niko i ništa, kad malo bolje razmislim i sad sam 🙂 ali razlika je što se sad ne osećam kao tad. Tad je sve izgledalo beznadežno kao jedan tunel bez kraja.

Tako iz te depresije pokušam da sagledam svet objektivno ne bi li došao do ideje koja bi mi pomogla da promenim svoj do tadašnji tok života. I shvatim jednu vrlo bitnu stvar. Promena. To je ono što mi treba. Gledam svet oko sebe i uočim jednu vrlo bitnu razliku. Naime svi znamo šta se Srbiji desilo 25. Marta 1999. godine. NATO. Da ne zalazim u detalje. To vreme je uticalo dosta na Srbe sa Kosova da se bukvalno isele iz svojih domova i ako ste odrastali u tom vremenu u Beogradu i išli u školu kao i ja, onda je vrlo verovatno da ste stekli nove prijatelje. Sećam se gomile novih lica te školske godine. Izbegli, sa Kosova. Tužna priča. Svi smo to znali u to vreme. Nisu imali ni za osnovno, ali mi smo bili vrlo solidarni kao i uvek u teškim vremenima.

Sećam se da su ti isti izbegli ljudi kojima smo mi, Beograđani skupljali novac za knjige, ubrzo prosperirali u uspeli za samo nekoliko godina da od ničega steknu mnogo više nego što sam ja ikada. Nemojte da me pogrešno razumete, ja nemam ništa lično protiv tih ljudi, čak sam im i zahvalan jer da nije njih bilo ja ne bih shvatio jako bitnu lekciju svog žitota, a to je kao što sam već naveo.

Promena je bila ono za čim su ti izbegli ljudi toliko strepeli godinama dok nisu bukvalno bili primorani na istu. Tada sam i ja shvatio. Ljudi koji iz manjeg mesta dođu u veći grad za njih je već to uspeh. Samo ta mala promena je u njihovom životu donela novi talas pozitivne energije koji im je bio potreban da dalje surfuju i u uživaju u životu. E to je meni trebalo. Ali kako? Ja sam već tu, u velikom gradu, zapravo najvećem u zemlji u kojoj sam se rodio. I tad sam shvatio da moram ići dalje. Nešto mora da se menja. Tada se u meni rodila ideja. Ideja koja je bila pokretač mojih promena.

Naime cela priča se odvila spontano, nekako ni od kuda. Jednog dana otac mi je prišao i rekao: Nećeš verovati koga sam upoznao! Na to naravno moja radoznalost je od nule do sto posto porasla za manje od sekunde. Dragana! Reče on.

Za tvoju informaciju Dragan nije bio niti je sada poznata ličnost, Dragan je bio čovek koji je otvorio prodavnicu zdrave hrane u mom kraju a pri tom je tada već radio preko 15 godina na raznim kruzerima. I tako polako kreću moja vrata u svet da se otvaraju. Vrlo brzo ja sam lično upoznao Dragana, koji se uzgred zove isto kao i moj otac, i kao usisivač sam za manje od sat vremena usisao sve informacije od njega koje su mi bile potrebne.

Bila je to zima 2010. godine. Dragan mi je dao broj telefona od jedne agencije gde mi je rekao da mogu da dobijem više informacija kako doći do posla na kruzeru.

Bila je to agencija u Balkanskoj ulici, možda je i dan danas ne znam, ali nije to bila agencija preko koje sam ja otišao da radim. Zašto? Možda će neko pitati. Iz prostog razloga što lik iz te agencije je bio potpuno ne ozbiljan na prvi utisak.

Ukratko, ja sam njega zvao, objasnio mu lepo da želim da radim na kruzeru, on je meni zakazao interviju sa njim ubrzo. Kada sam otišao na taj interviju shvatio sam koliko je još tad bilo poželjno raditi na kruzeru među mladim ljudima. Naime, ja sam otišao u tu agenciju na dan kad mi je on zakazao interviju malo pre vremena. Tamo je bilo par ljudi ispred mene koji su isto čekali na razgovor iz istih razloga. Nakon što je došao red na mene i vreme kad mi je interviju zakazan u međuvremenu se pojavilo još par ljudi. To je bio trenutak kada je moje mišljenje počelo da se polako formira o toj agenciji. Naime, par ljudi koji su došli posle mene su bili pozvani da uđu pre. I tako sam ja bukvalno čekao još sat i po vremena duže nego što mi je bilo zakazano. Nakon što sam igubio strpljenje ušao sam kroz polu otvorena vrata i bukvalno morao da podsetim čoveka koji je radio tada u toj agenciji, Dejan se zvaše, da ja čekam već odavno na svoj red. Tada je on odlučio da me primi. Pričali smo ukratko o mom radnom iskustvu. U to vreme pozicije koje su bile dostupne nama su mahom bile samo u restoranu. Kuvar ili konobar. Budući da ja dolazim iz tehničke pozadine nisam imao nikakvog iskustva kao kuvar ali sam imao vrlo malo do nikakvog iskustva kao konobar. Bio je to jedan on mojih letnjih poslova čisto za džeparac.

Tada je Dejan počeo da mi objašnjava o životu i radu na brodu. Ispostavilo se da Dejan i Dragan, koji mi je dao njegov broj, radili su zajedno na brodu. Elem, Dejan je meni predložio gomilu različitih opcija od kojih mi se najviše dopala pozicija za Carnival kompaniju koja je trebala bukvalno da ima zvanični interviju za zapošljavanje u Beogradu nakon tačno nedelju dana od tog dana kada sam ja upoznao Dejana. Budući da sam ja bio toliko očajan za promenom i novim poslom ja sam bio ekstremno zainteresovan za tu opciju.

Dejan je to uočio i rekao mi da ako mogu za nedelju dana da sastavim biografiju na engleskom i da nađem par preporuka od prethodnih poslodavaca iz te branše da mogu da dođem na interviju. Naravno u početku nisam bio siguran ali brzo sam našao način da to uradim. Dakle, priča sa Dejanom na prvom susretu se završila na tome da ja pripremim papire i dodjem u petak sledeće nedelje spreman za zvanični interviju.

Tako je i bilo. Ja sam pripremio papire, biografiju i preporuke na engleskom i otišao nazad kod njega u agenciju. Sa umerenom dozom treme sam ujedno bio i vrlo uzbuđen i pun nade. Nažalost to nije dugo trajalo, jer kad sam ponovo video Dejana on me je pogledao kao da me nikad u životu ranije nije video. Zaprepastio sam se. Ponovo sam čekao preko sat vremena i na kraju bez poziva ušao kod njega u kancelariju. Skroz opušten, on me je upitao kako može da mi pomogne. Ja sa mu rekao da sam doneo papire koje mi je tražio i da sam došao na interviju koji mi je prethodno rekao da će biti tog dana. Koji interviju? Upita on mene. Za Carnival kompaniju, odgovorim mu ja. Carnival?! Reče on začuđeno. Interviju za Carnival je bio juče – Reče on meni. Ja skroz zbunjen. Kako bio juče. Rekao si mi da dođem danas. I tad priča dobije skroz neki izvrnuti tok. Tako on mene pokuša da ubedi kako on meni ništa nije rekao i da sam ja maltene došao sam na svoju inicijativu. Ali kao eto da se iskupi, hteo je da razgovara još sa mnom na temu posla na kruzeru. Već razočaran neozbiljnošću rada tog čoveka počeo sam polako da gubim nadu.

U celom tom toku pomešanih emocija, on je mene zagledao i bukvalno od oka pokušavao da mi preporuči za koju kruz kompaniju da apliciram na osnovu mog fizičkog izgleda. Disney! Reče on, imaš tu facu da bi mogao da radiš na Disney kruzerima. I meni tu pukne. Shvatim koliko je taj čovek neozbiljan. Iz pristojnosti sam ga saslušao dok nije prestao da priča i ceo razgovor se završio na tome da se ponovo javim sledeće nedelje da vidim kad je sledeći zvanični interviju.

U celom tom nizu razočarenja upoznah jednu devojku koja je došla samo na kratko kod Dejana da plati avionsku kartu za ukrcaj. Kako smo završili u isto vreme kod Dejana na putu ka izlasku iz zgrade zaključim da je ona prošla taj interviju koji sam ja propustio. Radoznalo sam je upitao par pitanja o njenom iskustvu željan bilo kakvih odgovora. Podelio sam sa njom deo svog razočanja zbog propuštene prilike. Ona me je utešila time što je i sama priznala koliko je Dejan inače neozbiljan i uspela da mi pomene još jednu agenciju koja ja ralativno bila mlada i isto posredovala u zapošljavanju ljudi na kruzerima. Bila je to Safe Cruise agencija na Novom Beogradu i tu moja dosadašnja karijera počinje.

Naime već sledećeg dana sam ih zvao da se raspitam za interviju. Naravno oni su mi zakazali prvo konsultaciju sa njima. Sve je išlo kao med i bio sam veoma srećan kako sam naišao na vrlo ozbiljne i odgovorne ljude, makar iz mog iskustva. Budući da sam imao sve papire već spremne bio sam u samom startu u dobroj poziciji. Ceo proces je bio podeljen u nekoliko etapa. Prvo sam išao na preliminearni interviju sa dva čoveka iz Mađarske, Zoltan i Janoš ako se dobro sećam. Kada sam prošao taj deo onda sam imao kratak uvod i neku vrstu dvodnevnog treninga o životu i radu na kruzerima. Nakon toga je sledio generalni interviju koji je bio sa Italijanom, Roberto Sorbi, u dvorani hotela Holiday Inn na Novom Beogradu. Bio je to interviju baš na moj rođendan Marta 2010. godine i srećom uspešan. Prošao sam interviju i već sledeći mesec je usledio i prvi ugovor na 6 meseci.

Bilo je to to. Promena koja mi je trebala. Naravno da posao nije bio posao mojih snova, ali ko mari?! Ja sam dobio svoju veliku promenu i to je za moj novi početak bilo i više nego dovoljno.

Naravno nije sve bilo tako jednostavno u početku. Novac je imao veliku ulogu. Iako se let na Princess Cruise kompaniju ne plaća i dalje postoje drugi troškovi. Ti troškovi za mene su bili agencijske usluge Safe Cruise, polaganje njihovog testa engleskog, američka viza, lekarski pregled, nešto para za put do prve plate i tad sam kupio mini laptop od 10” pre puta čisto da imam da se javim porodici kad nađem net. Sve to me je zadužilo oko 1.5 K eura pre nego što sam počeo da radim, ali naravno za manje od dva meseca ja sam taj dug vratio. Naravno to ne znači da svakome treba toliko para da bi otišao ali je meni toliko bilo potrebno da odem prvi put.